(Raif Dizdarević, Sudbonosni podvig Jugoslavije, UMHIS, Sarajevo, 2018.)

Da počnem sa jednom ličnom, pa pomalo i emotivnom opservacijom: kad čovek u mojim godinama, posle više od decenije od poslednjeg viđenja, sretne starog prijatelja u – kako to kažu uviđavna panonska gospoda – „godinama još izrazitije dostojnim poštovanja“, a pri tom još i druga s kojim je nekoliko najvitalnijih godina i neposredno sarađivao, a Raif i ja smo bili par godina zajedno pomoćnici ministra spoljnih poslova Miloša Minića početkom sedamdesetih – onda je malo reći da je zadovoljan, a bolje i tačnije – da je istinski radostan.

Knjiga Raifa Dizdarevića ima i podnaslov koji glasi: “Podsećanje na istorijsko NE staljinizmu – događaj koji je opredelio sudbinu Jugoslavije“. A odmah na početku uvodnih napomena, na samom kraju str. 9, autor – skoro do upozorenja izričito – naglašava da je reč o “podsećanju na činjenice o tom velikom istorijskom podvigu Jugoslavije – podvigu koji je donio sve ono što je dobro Jugoslavija doživjela“. Očevidno je iz ovoga da pisac rasprave već na početku, odnosno – već podnaslovom na koricama, želi skromno da skrene pažnju čitaocu da pretenzija knjige nije celovita analiza događaja kojima je ona posvećena, nego da – s obzirom na to da je reč o zbivanjima od kojih nas deli punih sedam decenija, a i s obzirom na silna tendenciozna izvitoperavanja istine o tim zbivanjima – želi da ukaže na bitne činjenice o njima i time baci uverljivo svetlo istine na to dramatično i slavno razdoblje u istoriji Druge Jugoslavije. Ali, tako merodavan autor kakav je Raif Dizdarević, naravno, ne može – uprkos deklarisanim skromnim pretenzijama – da ne ukaže na onu bazičnu istinu, koja je zapravo ideja vodilja i najdragoceniji dokazani zaključak njegove knjige, a da je, kako on sam to kaže, “Rezolucija Informbiroa 1948. bila objava svojevrsnog rata Jugoslaviji;“ odnosno – da je ona imala širi uticaj i na odnose na Balkanu, U Evropi i međunarodnim odnosima u celini, čime je trajni „otpor Jugoslavije“ objektivno“ od slučaja prerastao u faktor tih odnosa.“.(Podv. Ž.B).

To zašto Raifa Dizdarevića smatram izuzetno merodavnim autorom, odnosno – to zašto smatram da bi bila velika šteta da on nije uspeo da napiše ovu knjigu, temelji se na mom uverenju da je samo čovek sa tako kompleksnim i celokupnim diplomatsko – političkim iskustvom mogao izvršiti tako znalački i toliko nepogrešivo ubedljiv odabir činjenica i informacija o skoro osam decenija dugom procesu permanentnih konfrontacija, pa i grubih svađa, koji karakterišu sovjetsko – jugoslovenske odnose, i odnose KPJ/ SKJ sa KPSS, komunističkim partijama i socijalističkim pokretima u svetu pod njihovom kontrolom. Uprkos povremenih zatišja i intenziviranja saradnje, ti su odnosi po pravilu bili mukotrpni odnosi dubokog neslaganja i postojanog nepoverenja.

Trud, iskustvo i znanje su preduslovi koji jedino udruženi – mogu da iznedre takav odabir . A odabir je takav da – sam po sebi – predstavlja ,kako bi to rekao sam Raif, “činjeničnu analizu“, a ja bih dodao – i

sintezu, koje sugerišu neoborive zaključke o složenim istinama o tom politički još složenijem periodu. Knjiga koja je pred nama, u tom viđenju, u punoj meri potvrđuje ocenu na koju je – u svojoj lapidarnoj, majstorski i dopadljivo napisanoj, a moram da kažem pomalo i intrigantno subjektivističkoj „Subjektivnoj istoriji jugoslovenske diplomatije…“ – ukazao veliki znalac i hroničar te istorije, publicista Ranko Petković. Naime, govoreći o trojici braće Dizdarevića kao istaknutim imenima diplomatske istorije socijalističke Jugoslavije, on je rekao, parafraziram – voleli neki ili ne Dizdareviće “ne mogu da im oporeknu sledeće: sposobnost, bistrinu i vrednoću“. (Usput, u tu sam se nesumnjivu istinu i sam, sarađujući na različite načine neposredno i sa Raifom, i sa Nijazom, i ja čvrsto uverio…).

A na drugi, sebi svojstveno direktan i jezgrovit način, tu Raifovu posvećenost i kompetentnost ističe i Veljko Mićunović, u svom svetski renomiranom memoarskom delu „Moskovske godine…“ . Jedno od najvećih, a svakako najsamosvojnije ime naše diplomatije i – uz Tita, Kardelja i Koču Popovića – verovatno i najuticajnije ime među tvorcima spoljnopolitičke strategije i ciljeva jugoslovenske međunarodne politike, dok putuje avionom na dužnost ambasadora u Moskvu, zapisuje doslovce ovo: “Sa mnom putuje i Raif Dizdarević, koji je imenovan za prvog sekretara u našoj ambasadi. On je već „ispekao zanat“ u našim odnosima sa zemljama socijalističkog lagera. Proveo je tri godine na radu u Sofiji. I to u najteže vrijeme… Pravedno bi bilo Raifu priznati godine službe kao ratne, pa i više od toga…“ (Podv. Ž. B.).

Verujem da i Raif ovo priznanje čoveka kog su smatrali i najvećim „mrgudom“ jugoslovenske ne samo diplomatije, nego i Revolucije, ceni mnogo više od silnih odličja kojima je u životu zasipan. Premda, skroman kakav je, sam Raif Dizdarević ovo visoko priznanje pominje stidljivo tek pred sam kraj svoje knjige, u kratkoj fusnoti na str. 159.

A za mene je ono, to priznanje, u velikoj meri ključ za razumevanje kako to čovek od podvižnika koji u Staljinu najprivrženijoj Bugarskoj odoleva najtežim maltretiranjima, brutalnim provokacijama i silnim poniženjima, služeći svojoj zemlji kao samosvojna „diplomatska mrtva straža“, vremenom i sam izrasta – dosledan sebi i svojim uverenjima – u stratega one politike u ime koje postojano izdržava na takvom mestu i zadatku… I to u godinama kada je pritiscima staljinističke politike i vrbovkama lagerskih obaveštajnih službi podleglo na desetine ambasadora, ministara, španskih boraca, narodnih heroja, najodgovornijih generala i inih, koji su se tih godina priklanjali razgoropađenom Staljinu i famoznoj Rezoluciji IB.

I eto, zbog svega toga, smatram da je samo takav autor mogao načiniti tako uverljivu činjeničnu analizu geneze sovjetsko – jugoslovenskih odnosa od samih početaka NOB do kraja postojanja obe države i ukidanja Varšavskog pakta. Ja, naravno, nemam nameru da ovde podrobnije analiziram autorov prikaz te geneze, opisane u dvanaest pregnantnih poglavlja knjige. Samo ću istaći da je svako od njih krcato dragocenim činjenicama, informacijama, ilustracijama i ocenama, zbog kojih knjiga i zavređuje pažnju kako najšire, posebno mlađe čitalačke publike, tako i istoričara i drugih istraživača toga perioda istorije avnojevske Jugoslavije, sovjetsko – jugoslovenskih odnosa i socijalizma u svetu uopšte.

Rekao bih još da smatram izuzetno značajnom i vrlo tačnom autorovu ključnu ocenu – da je sudbonosni sukob između Titove Jugoslavije i staljinističkog Sovjetskog saveza bio zakonomeran. Odnosno, da je on bio isto toliko neizbežan, koliko i sudbonosan, jer je proisticao iz autentičnosti jugoslovenske Narodnooslobodilačke borbe i samosvojnosti naše socijalističke revolucije – kao i velikosilske pretenzije Staljina i njegove hegemonističke politike da tu borbu i tu revoluciju – podrede interesima takvog SSSR, nalozima i hirovima njegovog apsolutistički neprikosnovenog vladara i njegovih satelita i naslednika.

Na dramatičnom višedecenijskom otporu takvoj politici, partija jugoslovenskih komunista se, zapravo, i sama emancipovala od vlastitog staljino-birokratizma i dogmatizma, a njena avangarda uspela da izgradi široko prihvaćenu predstavu o Jugoslaviji kao istinski nezavisnoj zemlji, prvoj euro- komunističkoj državi u svetu – i da iznedri Program SKJ kao, kako se govorilo tada: „novi komunistički manifest“, ali i da izbori da Sovjeti posle Staljina potpišu nekoliko svetsko-istorijski relevantnih dokumenata, poput Beogradske, Moskovske i Deklaracije koju je marta 1988. potpisao Mihail Gorbačov. (Nažalost, u predvečerje raspada obe države).

To je sve uplivisalo da Titova Jugoslavija, kao „mala zemlja među svetovima“, kako je kvalifikuje mudri Oto Bihalji – Merin, izraste u relevantni faktor ukupnih međunarodnih odnosa, u nespornog lidera nesvrstanih zemalja kao najmasovnijeg pokreta naroda i država u istoriji sveta, kao i u izuzetno uticajnu članicu OUN i međunarodne zajednice.

Meni je knjiga Raifa Dizdarevića bila posebno zanimljiva u onim delovima koji govore o njegovim spoznajama i iskustvu kao čelnika sektora SSIP za saradnju sa SZ, kao ministra spoljnih poslova, kao člana i predsednika Predsedništva SFRJ… Dakle, iz vremena kad je postao i sam jedan od uticajnih stratega naše spoljne politike. Mislim da je izuzetno važno sve ono što je napisao kao sagovornik Mihaila Gorbačova, Edvarda Ševernadzea i drugih pokretača i nosilaca sovjetske perestrojke (Tim pre što znam da je u pripremi te istorijske posete bio i u našem političkom vrhu niz konflikata, koji su samo ilustrovali političku krizu u koju smo tada već beznadežno duboko uronili)…

To – zapravo poslednje, a vrlo pozitivno iskustvo – najpotpunije dokazuje da su naši odnosi sa SSSR i SZ uvek bili direktno uslovljeni stepenom spremnosti sovjetskog vođstva na temeljitiju destaljinizaciju i otvorenost za korenitije reforme okoštalog staljinističkog poretka, kao i na radikalnije odustajanje od komandne uloge KP u društvu i od ideologije velikodržavlja i hegemonije u međunarodnim odnosima.

Naravno, knjiga je vredna i zato što podsticajno otvara niz pitanja za nova istraživanja i promišljanja tema kojima se bavi. Počev od tako krupnih kao što je: da li je s obzirom na svoju dugu carističku istoriju, a i na međunarodne okolnosti od Velike oktobarske revolucije do svog raspada, Sovjetski savez objektivno mogao da igra drugačiju ulogu u svetu i da vlastiti razvoj oblikuje na drugim, humanističkom marksizmu primerenijim osnovama? Preko toga koliko su tokom tog dugog perioda zastoji u razvoju naših odnosa s SSSR povratno bili povod unutrašnjeg razvoja i uticali na naše unutrašnje jedinstvo? Pa sve do pitanja kakva su: da li je i zašto inače neminovna odbrana naše tek oslobođene zemlje i revolucije od staljinističke pete kolone i odlučnim merama pravne države morala da bude i do aprilskog plenumaCC KPJ 1951. toliko i sama grubo staljinistička? Ili – zašto je Deklaracija o međusobnim i međunarodnim odnosima, bez sumnje najbolji dokument o odnosima dve zemlje i o principima njihovih odnosa sa drugim državama, prema pokretu NZ, pitanju rata i mira i dr., potpisana tek marta 1988.,dakle- samo nekoliko meseci pre famozne„jogurt revolucije“ ,koja je označila početak kraja avnojevske Jugoslavije, odnosno- tek uoči skorog raspada SSSR?

A otvara i brojna druga pitanja . Ne manje važna.

Ali, sve to su teme o kojima će se još dugo raspravljati.

Na kraju, još jednom: Hvala mom drugu Raifu za knjigu koju nam je podario.

Izvor: http://www.helsinki.org.rs/serbian/aktuelnosti_t323.html