Kada je 2013. umrla Jovanka Broz u javnosti su mnogi tvrdili da je umrla jugoslavenska heroina, ali je za mnoge je bila istodobno i jugoslavenska mučenica. Svi su, međutim, bili saglasni da je s Jovankom definitivno završena jedna epoha na ovom dijelu Balkana.
U ovoj knjizi Ivana Pantelić ne piše biografiju Jovanke Broz, nego pokazuje kako se jugoslavenska i posebno srbijanska javnost odnosila prema Jovanki Broz od njene udaje za Josipa Broza 1952. do smrti 2013. godine. Ona pokazuje kako su se mišljenja javnosti mijenjala. U početku je ona za javnost bila samo „supruga Predsjednika Tita“, stalno je u Titovoj sjeni, dio njegovog dekora, čak i onda kada je počela s njim putovati u zvanične posjete u inozemstvo (prvo putovanje kada je Jovanka bila uz Tita bilo je 1956. prilikom posjete Francuskoj). Za čitavo to vrijeme, iako je bila samo dio Titovog dekora, uvijek je bila primjetna na fotografijama. U javnosti je predstavljana kao lijepa i uvijek nasmijana Titova suprugu. Od „Titove supruge“ postala je „prva dama“, da bi kasnije bila posve izolirana u trošnoj kući i na kraju umrla kao jugoslavenska ikona. Tokom 1970-ih, kada dolazi do krize braka Brozovih, Jovanka nema podršku javnosti, ona je izolirana, i ta izolacija je nastavljena i poslije Titove smrti 1980. godine. Autorica u ovoj knjizi, na temelju dokumenat državnih i partijskih institucija (Predsjedništva SFRJ, Izvršnog komiteta CKSKJ, novinskih intervjua i feljtona, memoara, historijskih monografija) analizira kako se mijenjao odnos javnosti prema Jovanki: najčešće je predstavljana kao sovjetski špijun ubačen u Titov život, te osoba sa velikim političkim ambicijama. Iz ove knjige se, ipak, vidi da ni za jedno ni za drugo ne postoje nikakvi argumenti. Autorica pokazuje kako je poslije 1980. opozicija koristila Jovankinu izolaciju za vlastitu aktivnost, te kako ju je jugoslavenski politički vrh apsoluto izolirao, pribojavajući se da bi mogla napisati memoare i iznijeti neke neprijatne činjenice za Tita.
U vrijeme raspada Jugoslavije Jovanka je bila zaboravljena, a i ona sama se povukla u neku vrstu samoizolacije. U knjizi se pokazuju razne debate u javnosti kroz koje je kreiran odnos prema Jovanki. Najčešće su u pitanju bili razni feljtoni, sjećanja i rasprave o Titovom nasljeđu. Javnost se bavila uvjetima u kojima Jovanka živi (u troškoj kući, izolirana, bez sredstava za život). Tiha rehabilitacija je počela tek u vrijeme vlade DOS u Srbiji tokom 2000-ih godina, kada se ona faktički pomirila sa državom (u junu 2009. dobila je pasoš, ali joj on nije bio faktički potreban). Kao posljednja jugoslavenska ikona umrla je u oktobru 2013. i sahranjena u Beogradu, u Kući cvijeća, dva metra od predsjednika Tita.