U Glasu Slavonije je Zlatko Kramarić objavio prikaz knjige Dragana Popovića pod naslovom Gubljenje ljudskosti - Srebrenica kao istorijska činjenica. Izdavači knjige su Forum Ziviler Friedensdienst - Pro Peace, Predstavništvo Beograd i Udruženje za modernu historiju - Udruga za modernu povijest - UMHIS, Sarajevo, 2025. Prikaz je prenio i portal historiografija.ba https://historiografija.ba/recenzije/jugoistocna-evropa/knjiga-koja-prema-genocidu-u-srebrenici-pristupa-ne-samo-kao-povijesnom-dogadjaju-nego-i-kao-krizi-ljudskosti
Istina je da je ovo sve sramota za Srbe, ali je bilo sramota činiti. A kad je već učinjeno, u istoriji ne valja ga kriti! Upravo će te riječi Vuka Stefanovića Karadžića o zločinima Karađorđevih ustanika nad muslimanima u Sjenici 1809. godine Dragan Popović iskoristiti kao moto svoje studije o zločinu/genocidu počinjenom od srpske vojske nad muslimanima u Srebrenici.
I zvuči gotovo nestvarno da je početkom 19. stoljeća u Srbiji postojala jasna svijest o tome da nije moguć bilo kakav pomak prema boljem (modernom društvu) ako se to društvo/zajednica nije u stanju suočiti i s vlastitim zlom. I ova knjiga/studija, između ostaloga, napisana je zbog tih razloga – nespremnošću srpskog društva da se i trideset godina nakon zločina/genocida počinjenog u Srebrenici suoči s tom (neugodnom) činjenicom.
Dragana Popovića “Gubitak ljudskosti – Srebrenica kao istorijska činjenica” (Forum Ziviler Friedensdienst – Pro Peace, Predstavništvo Beograd i Udruženje za modernu historiju – Udruga za modernu povijest – UMHIS, Sarajevo, 2025.), dugogodišnjeg direktora Fonda za humanitarno pravo i jednog od najdosljednijih glasova u borbi za suočavanje Srbije s vlastitom ratnom prošlošću, izdvaja se u regionalnoj publicistici po tome što spaja preciznu analitičku obradu činjenica s moralnim imperativom suočavanja s istinom. Autor ne piše samo o događajima iz srpnja 1995. u Srebrenici nego i o onome što naziva dugim trajanjem zločina – procesu poricanja, relativizacije i reinterpretacije, koji traje gotovo tri desetljeća.
Popović argumentira da je istinski “gubitak ljudskosti” nastupio ne samo u trenutku egzekucija više od 8000 Bošnjaka nego i u kolektivnom odbijanju da se zločin prizna kao genocid, kako su to utvrdili Međunarodni sud pravde i Haški tribunal. U tom smislu, knjiga je i optužnica protiv suvremenog srpskog društva, koje – umjesto da izgradi političku i kulturnu strategiju zasnovanu na istini – sustavno njeguje mitove o vlastitoj isključivoj žrtvi i “obrambenoj prirodi rata”.
Posebna je vrijednost knjige u otvorenoj kritici trenutnog vladajućeg narativa u Srbiji. Popović pokazuje kako politički vrh, od predsjednika do ministara, javno izražava “žaljenje” za žrtvama, ali izbjegava upotrijebiti riječ “genocid”, čime ne samo što negira pravnu kvalifikaciju nego i šalje poruku da su sudske presude nelegitimne ako se ne uklapaju u nacionalni mit. Autor precizno detektira mehanizam “formalnog suosjećanja”, koje zapravo služi kao alat za izbjegavanje odgovornosti, a paralelno se u školama, na javnim ceremonijama i u medijima njeguje narativ o Srebrenici kao “osveti” za srpske žrtve u Podrinju. Kao da je moguće počinjenje jednog zločin opravdavati nekim drugim! Konačno, nije li i sam ratni zločinac Ratko Mladić prilikom ulaska u Srebrenicu 11. srpnja 1995. izjavio pred TV kamerama da će sada Turci platiti za sva zla koja su stoljećima činili nad Srbima.
Još je oštrija Popovićeva kritika dijela srpske akademske zajednice, koja – uz rijetke izuzetke – sudjeluje u održavanju revizionističkog diskursa. Umjesto da povijesnu i pravnu istinu brani argumentima i istraživanjima, velik dio akademskog establišmenta bira šutnju ili, još gore, izravno sudjeluje u kreiranju alternativnih “znanstvenih” tumačenja, koja umanjuju ili osporavaju zločin. U tom kontekstu autor citira i slučajeve “stručnih skupova” na kojima se genocid stavlja pod navodnike, ili se preuveličava broj srpskih žrtava kako bi se stvorila lažna simetrija tipa “i drugi su činili zločine”!Popović ne gradi svoju argumentaciju na patosu, nego na čvrstim činjenicama – presudama sudova, izvještajima međunarodnih organizacija, svjedočanstvima preživjelih i forenzičnim nalazima. Njegov stil je miran, ali ne i neutralan, on jasno zauzima stranu istine i pravde, odbacujući svaki pokušaj moralne relativizacije. Time knjiga ulazi u mali krug regionalnih djela koja ne robuju nacionalnim sentimentima, nego se drže univerzalnih standarda ljudskih prava. Stoga bi ova knjiga trebala biti ogledni primjerak kako bismo se trebali odnositi prema zločinima počinjenima navodno uime nekih viših, nacionalnih ciljeva.
Dragan Popović nije Savo Štrbac, voditelj neke čudne agencije Veritas, koji na svjedočenju u Haagu, u statusu svjedoka svih onih zločina koje je u Hrvatskoj počinio Ratko Mladić, od granatiranja Zadra pa sve do okupacije Kijeva, razaranja Škabrnje…, kao i nekih drugih zločine koje je njegova vojska, JNA, počinila u tom dijelu Hrvatske, nemušto relativizira, odnosno i on se u tom svjedočenju poziva na neku simetriju, jer ni Srbima u tim krajevima nije bilo lako! No to ne bi bilo neki veći problem kada S. Štrbac za neke hrvatske aktiviste iz Documente ne bi bio, ni manje ni više, moralna vertikala. Naravno, taj lik redovito sudjeluje u svim emisijama na srpskim nacionalnim kanalima, Pink, Happy, RTS…, i uredno kontaminira srpsku javnost svojom “istinom” o ratu u Hrvatskoj!
'Gubitak ljudskosti” knjiga je koja ne nudi utjehu, nego izaziva nelagodu – i to namjerno. Ona podsjeća da je suočavanje s prošlošću preduvjet demokratske budućnosti, a ne puka formalnost zbog međunarodnog imidža. Popović podsjeća čitatelja da bez priznanja genocida Srebrenica ostaje otvorena rana koja ne pogađa samo žrtve i njihove obitelji nego i samo srpsko društvo, koje se osuđuje na zatvorenost, defenzivu i trajnu moralnu deformaciju. Ta konstatacija u velikoj mjeri može se primijeniti na sva društva na postjugoslavenskim prostorima. Doduše, bilo bi zanimljivo analizirati i koja su se to europska društva/nacije iskreno suočila s onim “tamnim”, manje ugodnim epizodama iz svoje prošlosti.
I umjesto svakog zaključka moram naglasiti da ova knjiga nije samo još jedna analiza Srebrenice – ona je politički i moralni manifest protiv poricanja i relativizacije. Popović je svojim jasnim, dokumentiranim i moralno beskompromisnim pristupom napisao djelo koje raskrinkava i političku strategiju vlasti i akademsko sudioništvo u održavanju mita. “Gubitak ljudskosti” bi, da je intelektualna klima drukčija, bio obvezna lektira u školama i na fakultetima u Srbiji. U ovakvoj klimi on ostaje svjedočanstvo hrabrosti jednog čovjeka da kaže istinu – i podsjetnik da bez istine nema ni pomirenja ni istinske ljudskosti.
Ponovit ću još jednom, knjiga Dragana Popovića nije samo analiza genocida u Srebrenici – ona je moralna optužnica protiv Srbije koja ni trideset godina poslije ne priznaje presude međunarodnih sudova i ne naziva zločin pravim imenom. Popović precizno raskrinkava politički vrh koji “žali” žrtve, ali izbjegava riječ “genocid”, kao i akademsku zajednicu koja šutnjom ili pseudoznanstvenim relativizacijama postaje sudionik u poricanju.
Bez patetike, ali s neumoljivom preciznošću, autor pokazuje da je pravi gubitak ljudskosti nastupio onda kad je društvo odlučilo živjeti u laži. (Kako smo samo brzo zaboravili na mudre i proročanske tekstove jednog Vaclava Havela, njegova upozorenja što će se dogoditi ako svjesno pristanemo 'živjeti u laži'!) Ovo je knjiga koja razbija mitove, raskida s nacionalnim autoimunim mehanizmima i vraća istinu, doduše, bolnu i nimalo ugodnu, u središte javnog govora. U zemlji u kojoj je revizionizam službena politika 'Gubitak ljudskosti' ostaje svjedočanstvo hrabrosti – i podsjetnik da bez istine nema ni pomirenja ni demokratske budućnosti.
Preuzeto sa Glas Slavonije
