Zbornik radova, POPLAVA, ZEMLJOTRES, SMOG: Prilozi ekohistoriji Bosne i Hercegovine 20. stoljeća, Udruženje za modernu historiju (UMHIS), Sarajevo, 2017, 197. str.

 

Ekohistorija ili historija okoliša je disciplina koja se bavi historijom interkacije čovjeka i prirode u različitim razinama te kao takva ima veliku važnost. Međutim, pisanje o ovim temama u bosanskohercegovačkoj historiografiji je većinom izostalo. Kako bi se taj izostanak nadoknadio, u izdanju Udruženja za modernu historiju (UMHIS) je izišao zbornik radova pod nazivom POPLAVA, ZEMLJOTRES, SMOG: Prilozi ekohistoriji Bosne i Hercegovine 20. stoljeća. Ovaj zbornik ima za cilj skrenuti pažnju na teme o ekohistoriji i potaknuti istraživače na ovaj aspekat sagledavanja prošlosti.

Nakon Predgovora, Zbornik se sastoji od 5 poglavlja. U prvom poglavlju (koje je više umjesto uvoda) pod nazivom POPLAVA, ZEMLJOTRES, SMOG: Prilozi ekohistoriji Bosne i Hercegovine 20. stoljeća Amir Duranović piše o tome kako su teme poplava, zemljotresa i smoga kao prirodnih fenomena bile tretirane u prošlosti. Brojni antički pisci su bili zainteresovani da daju određene informacije o čovjeku i prirodi. I u srednjem vijeku ove teme su budile pažnju brojnih pisaca, pa je o tome pisao poznati arapski učenjak Ibn Haldun. Tokom 20. stoljeća su se razvili posebni pravci ka izučavanju tema o prirodnim fenomenima. Prepoznatljivo ime je francuski historičar Fernand Braudel. Duranović spominje američke historičare koji su se aktivno bavili ekohistorijom, i izdvaja J. Donalda Hughesa i J. R. McNeilla. Autor u ovome poglavlju, koje je kao što je naglašeno više umjesto uvoda ukazuje na vrijedni rad u susjednoj Hrvatskoj na projektu ”Triplex Confinium: hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu” kojeg su ustanovili prof.dr. Drago Roksandić i prof.dr. Karl Kaser. Taj projekat je realizovao veliki broj konferencija, seminara i kolegija posvećenih ekohistoriji, a rezultat toga je i časopis Ekonomska i ekohistorija.

U poglavlju Velike poplave u Bosni i Hercegovine (1918 – 1941) autor Enes S. Omerović fokus stavlja na poplave koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu u vremenskom okviru između dva svjetska rata, konkretnije na poplave 1925., 1932. i 1934. godine. Ove poplave se svakako mogu nazvati ”velikim”, ”historijskim” i ”katastrofalnim”. Godine 1925.  rekordni vodostaji su zabilježeni na svim tada vodomjernim stanicama u slivu Une, Vrbasa, Save, Neretve te Drine, što je bila posljedica obimnih kiša. Druga poplava koja je okarekterisana kao ”velika” i koja je obrađena u ovom dijelu Zbornika je ona u aprilu 1932. Iako je najviše pogodila područja uz Savu, ni drugi djelovi BiH nisu bili ništa manje pošteđeni. Treća ”velika” poplava je ona 1934. godine kada je došlo do izlijevanja Neretve. Autor postavlja pitanje kako spriječiti velike poplave ubuduće? Dolazi do odgovora da je potrebno da se obnove sistemi za odbranu od poplava, jer uvijek je mnogo više novca ulagano u druge infrastrukturne objekte, nego u hidrotehničke. Omerović u radu daje i tabelarni pregled maksimalnih vodostaja na vodomjernim stanicama u Bosni i Hercegovini u vrijeme velikih poplava.

Vera Katz u poglavlju pod nazivom Poplave u Bosni i Hercegovini – posljedice i pokušaji zaštite (1965 – 1976)definira sam fenomen poplave i navodi faktore pod čijim uticajem dolazi do poplava bazirajući se na period šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Autorica konkretnije analizira poplave na  područje grada Doboja i Dobojskog sreza koje su imale katastrofalne posljedice. Osim stambenih, privrednih, obrazovnih i upravnih zgrada stradali su i dijelovi cestovnog i željezničkog saobraćaja. Pored grada Doboja,  poplava je i pogodila šire područje Dobojskog sreza: Modriču, Teslić, Odžak, Maglaj, Bosanski Šamac i Zavidoviće. Nakon ove poplave vlasti su aktivno radile na uređivanju sistema zašitite od poplava. Mjere za sanaciju posljedica elementarnih nepogoda bile su uglavnom regulisane saveznim propisima na principu solidarnosti, međutim od 1971. godine je došlo do promjene u sistemu financiranja Federacije te je pokrenuto više inicijativa za reguliranje pitanja vezanih za zaštitu i sanaciju posljedica elementarnih nepogoda. Uprkos tome, katastrofalne poplave su se i dalje dešavale pa tako autorica navodi primjere iz 1975. u Tuzli i 1976. godine u Tešnju. Krajem 20. stoljeća se podizala bazična industrija, a da se uopće nije razmišljalo o zagađenju sredine. U tom kontekstu puno su stradale i same rijeke.

U poglavlju Od ekološke katastrofe do olimpijskog grada – Sarajevo    1971 – 1984. autorica Aida Ličina – Ramić  fokus stavlja na grad Sarajevo i određene teme iz oblasti urbanizacije, izgradnje saobraćajne i komunalne infrastrukture te probleme koji su to pratili. Najznačajniju ulogu u izvođenju tih projekata je svakako imala lokalna vlast u suradnji sa snažnim preduzećima. Tokom šezdesetih godina zabilježena su u gradu ogromna zagađenja zraka koja su bila opasna po život. Upravo tih godina Sarajevo je postalo domaćin Stalne konferencije gradova Jugoslavije gdje se raspravljalo o zaštiti zraka od zagađenja. Uprkos tome, Sarajevo je sedamdesetih godina okarekterisan kao ”balkanski London”, ili ”najzagađeniji grad u Evropi”. To je dovelo do toga da se moraju poduzeti krajnje mjere kako bi se zagađenost zraka smanjila. U vezi s tim počela se provoditi Odluka o zaštiti vazduha. Ta odluka je pokazala pozitivne rezultate i napredak, jer u periodu od 1971. do 1979. na osnvu izvještaja može se primijetiti značajan napredak u zaštiti zraka. Sarajevo se u periodu sedamdesetih godina nije suočavalo samo sa problemom zagađenja zraka, nego i sa vodovodnim sistemom, gdje je najveća opasnost vrebala od otpadnih voda koja je za sobom donosila određene bolesti. Također, u gradu problem je bio i otpad, jer je opća kultura održavanja čistoće u gradu bila na veoma niskom nivou. Osamdesetih godina 20. stoljeća se ubrzano radilo na rješavanju problema koji su prijetili ekološkoj katastrofi, jer je trebalo pripremiti grad za Olimpijadu 1984. godine. U tom periodu realizuju se brojni projekti za zaštitu životne sredine.

Autor posljednjeg poglavlja pod nazivom Političke posljedice zemljotresa u Bosanskoj Krajini 1969. godine je Dino Dupanović koji se bavi još jednim bitnim prirodnim fenomenom – zemljotresom, konkretno u Banja Luci 1969. godine. Autor je odlučio da se pozabavi posljedicama koje je zemljotres imao na politiku i političku elitu u tom periodu. U danima 26. i 27. oktobra 1969. godine prostor Banje Luke su zahvatila tri snažna zemljotresa. Ubrzo nakon toga stizale su informacije o panici koja je zahvatila stanovništvo koje je bilo pogođeno ovim prirodnim fenomenom. Zemljotres jačine 8 stepeni prema Rihteru je naravno izazvao velike štete, materijalne i ljudske gubitke i ubrzo je formirana i Komsija za procjenu štete. Koliko se ozbiljno pristupilo sanaciji štete u Bosanskoj Krajini najbolje pokazuje podatak o donošenju odluke o povećanju poreza na maloprodajni promet za 1 % što je bilo namijenjeno za zemljotresom pogođena područja, te su donijeti zaključci o saniranju štete. Zemljotres u Banja Luci je doveo do brojnih političkih diskusija o obnovi Banja Luke a unutar bosanskohercegovačkog političkog rukovodstva posebno se ističu primjeri Osmana Karabegovića i Hajre Kapetanovića, čemu autor daje veliki prostor u svome radu.

Zbornik donosi izlaganja o prirodnim fenomenima – poplavi, zemljotresu i smogu i predstavlja pravo osvježenje u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Nadamo se da će ovaj zbornik potaknuti historičare – istraživače da se bave ekohistorijom kako bi mogli pratiti europske ali i svjetske trendove.

Saima Lojić Duraković